Life is like a box of chocolates...
subota, 05.05.2007.
Return of the... mene
Vracam se u zagreb za tjedan dana. Probao sam ovdje studirati, ali mi nije islo. Izdrzao sam 5 mjeseci. Dosta. Ne zelim crpiti zivot radeci nesto sto ne zelim. Ionako mi je iscrpljen. Povratak me raduje. Daje mi neki mali cilj u zivotu. Ali imam i probleme. Ostao sam bez putovnice. Sranje. Ukradena mi je zajedno sa novcanikom prije mjesec i pol. Sada je jebada po ambasadi. Nije problem. Sve se moze, ako je cilj vrijedan toga. A jest. Ponovno vidjeti ljude koje volim i koje znam. Ja sam osoba koja stjece jako puno poznanika, ali sto se pravih prijatelja tice, njih bas tako lako ne mozes. Ali meni je drago sto imam mali broj prijatelj koje volim, za koje bi sve dao, kao i oni za mene. Sa svima se znam vec godinama. Sa najboljim prijateljom i prijateljicom se znam od prije osnovne skole. Ljudi koje znas te odredjuju. Covjeka ne mozes procijeniti kao samog. Ipak smo socijalna bica. Neke mozes, ali ti su asocijalni. Ljudi s kojima se druzis i zivis i koje volis te odredjuju. Kao sto i tih odredjujes njih. Zato me raduje povratak. Kad se vratim opet cu biti odredjen. Mozda me i prodje "Ono nesto". Mozda.
četvrtak, 03.05.2007.
Ono nesto
Dan kao i svaki drugi. Zivi se samo da se dozivi novi. Pogotovo ovdje u Maleziji. Velike vrucine. Studiram ovdje, ako nekog zanima otkud da sam ovdje. Napusavajuci se, kao i svakog drugog dana, osjetio sam neku potrebu koju sam vec prije osjetio. Nesto u meni fali. Probao sam je zadovoljiti hranom, picem, cigaretama i travom ali nista ne pomaze. Nesto poput proklestva crnog bisera. Samo sto ja ne znam za cime je ta potreba. Samo je osjecam. Cini me nemirnim, nezadovoljnim sa zivotom. Zar je samo ovo zivot. Zivjeti da bi produzili svoju rasu, koja ce se opet, prije ili kasnije sama unistiti. Zar nema nista vise do zivota. Probao sam svaki uzitak i porok u zivotu, ali ipak ne nalazim zadovoljstvo. Mogu ljudi reci da sam mlad, da nemam pojma o zivotu. Ipak mi je tek 18. I istina je. Nemam pojma o zivotu. Nemam pojma o njihovim zivotima. Ali nitko ne zna o mom zivotu vise od mene. Niti itko zna vise o tvom zivotu od tebe, koliko god da je iskusniji i stariji. Svi trebamo zivjetisto bolje, ispunjene zivote. Ali ja se osjecam praznim, iscrpljenim. Kao da nemam nikakvu svrhu u ovom svijetu. I moje me razmisljanje o tome tjera u osamu. I osjecam se sam. Sasvim sam.
